Istorijat i kontekst

Beograd, iako grad sa dve reke, nikada nije uspeo da uspostavi kvalitetan odnos sa njima u delu starog dela grada. Ovakvom odnosu prema rekama doprinelo je istorisko nasleđe, gde je Beograd u najveđem delu svog višemilenijumskog postojanja, bio pogranični grad na rekema Save i Dunava. Zato nije ni čudo što se u neposrednoj blizi oviih predivnih reka, na njihovom spoju, izdiže trvđava – Kalemegdan, kao osmatračnica. U novijoj istoriji u 20-tom veku, kad je Beograd postao centar velike države i snažan admistrativno – indutrijski grad, železnička infrastruktura ga još više udaljava od reka, a skladišta i neuređena pristaništa ruže njegovu sliku koja se vidi sa reka. Brojni su bili pokušaji da Beograd «siđe» na reke, ali sem donekle uspelog spoja na strani Novog Beograda, sve se završavalo na brojnim projektima i konkursnim rešenjima.

Sadašnja Beton hala se u prvoj deceniji ovoga veka počela intenzivnije koristiti u turističke, ugostiteljske i komercijalne svrhe, kada sa dolaskom stranih turista i Beograđani «otrivaju» potencijale svojih reka, ali i dalje ostaju nerešene veze između centra (knez Mihajlova – Kalemegdan) sa rekom Savom. Smetnja boljem povezivanju centra, odnosno tvrđave Klemegdan sa rekom Savom, sem navedene železničke pruge, predstavlja i frekventan kolski saobraćaj, koji je u ovom delu tranzit za kamione i autobuse.

Ovakvo prirodno i veštačko okruženje načinili su od tvrđave Kalemegdan izdvojenu celinu koja nema dobre veze sa rekom, a njeno pretvaranje u park i zelenu oazu Beograda, učinili su je da ona predstavlja neku vrstu poluostrva nedostupnog sa svojih reka.

Generalni arhitektonsko-urbanistički koncept

Polazeći od svih navedenih činjenica kao i projektnog zadatka koji je dat u raspisu konkursa, nastojali smo da kroz svoje rešenje na zadatoj lokaciji ostvarimo fizičko i vizuelno povezivanje reke Save i tvrđave (sada parka) Kalemegdan. Cilj nam je bio da isprojektujemo takav objekat koji će da pored sadržaje koji su zadati ostvari i fizičku vezu sa Kalemgdanom. Težeći da ostvarimo sebi zadati cilj nastojali smo da se objekat što više uklopi u vizure tvrđave, da se na neki način dematerijalizuje, odnosno da postane sastavni deo zelenih padina Kalemegdana. Ovo smo postigli tako što smo krovove objekta tretirali kao parkovsku-zelenu površinu sa biciklističkim i pešačkim stazama, koje su date pod blagim nagibom kako bi bile dostupne i osobama koje su nepokretne (osobe sa posebnim potrebama – invalidi) Ova kontinualna,zelena, parkovska veza u obliku serpentina počinje od pristaništa ispred postojeće Beton hale. Nastavlja se preko krovova Beton hale i železničkog tunela, kao i preko krovnih ravni novoprojektovanog objekta. Svoju vezu sa Kalemegdanskim parkom ostvaruje mostom koji prelazi preko ulice -bulevara Vojvode Bojovića, kako bi konačno stari deo Beograda bar u jednom svom delu ostvario nesmetanu segmentu fizičku vezu, dostupnu i pešacima, bez opasnosti prelaska saobraćajnica i pruga.

Komunikacione šeme

Ovakav pristup rešavanju zadate lokacije doprinosi da se Kalemegdanski park i stari deo Beograda poveže sa rekom Savom jakim pešačkim komunikacijama, stvarajući veliki pešački potez koji bi se pružao od pristaništa ispred Beton hale preko kalemegdanskog parka i Knez Mihajlove ulice sve do Terazija kao centra grada. Ovaj potez bi se mogao u budućnosti nastaviti sve do Slavije.

Dato rešenje, ni u kom slučaju ne zaklanja vizure sa reke na tvrđavu, već ih naprotiv upotpunjava, stvarajući utisak jedinstvene arhitektonsko- prostorne celine. Ovakav pristup da se objekat u potpunosti utopi u prostor, otvara i neke nove vizure posebno za pešake koji su sada u mogućnosti da nesmetano kroz laganu šetnju siđu do reke uživajući u novim vidicima koji su im do sada bili uskrađeni. Ovakvo rešenje pruža mogućnost i turistima koji u Beograd u sve većem broju dolaze brodovima, da sem izuzetnog pogleda sa reke Save u budućnosti se susretnu i sa lepim pristaništem ispred Beton hale, ali i da lako peške ili sa turističim vozićem koji bi saobraćao preko krovova novoprojektovanog objekta, brzo jednostavno i sigurno dođu do centra grada. Za turiste koji u Beograd stižu autobusom, omogućena je iz podzemne garaže u kojoj se parkiraju direktna veza stepeništem i liftovima sa pešačkom zonom na krovu, a jedostavna saobraćajna veza sa ostalim delovima grada ostvaruje se trmvajskim prevozom sa stanica na krovu i u podnožju objeka.

Ovakvo tretiranje objekta gde se on u potpunost utapa u nasleđeno prirodno i fizičko okruženja stvara utisak da se on oduvek tu nalazi i da je satavini deo celine.

Ukidanjem tramvajske okretnice i izdizanjem tramvajskog saobraćaja spiralnom rampom, koja služi da se postigne neophodna visina uz poštovanje ograničenja u pogledu nagiba kako bi se nesmetamo premostila kolska saobraćajnica, ostvaruje se ugodna i funkcionalna veza tramavjem. On ujeno postaje i «poretni vidikovac» iz kojeg se panoramsi može sagledati reka Sava, Ulivanje Save u Dunav, Ratno ostrvo, Novi Beograd i kalemegdanska tvrđava, a preko stanice na krovovima novoprojektovanog objekta i veza drugih delova grada sa objektom.

Kolski saobraćaj ostaje u istom profilu, s tim da se izdizanjem pruge i glavnih pešačkih komunikacija stvara mogućnost ukidanja semaforske signalizacije, koja se u potpunosti uklanja uvođenjem raskrsnice sa kružnim tokom saobraćaja. Ovakvo saobraćajno rešenje omogućava protok vozila bez nepotrebnog zaustavljanja, čime se postižu dva cilja: Prvi da se poveća bezbednost fizičkim razdvajanjem pešačkih, kolskih i šinskih tokova kretanja, drugi da se smanje saobraćajne gužve i zastoji pruzrokovani semaforima i stvori veća protočnost i treći da se sa većim protokom smanji aero zagađenje koje je u ovom delu grada možda i najveće.

Mirujući saobraćaj odnosno parkiranje se po ovom rešenju smešta u podzemne garaže koje se nalaze u zoni između Beton hale i Tunela za vozove i postojećih saobraćajnih komunikacija. Garaža se proteže kroz dve etaže do visine završne ploče Beton hale i tunela, tako da je u potpunosti nevidljiva, a njena završna ploča predstavlja osnovu za formiranje novog objekta. Garža ima četiri ulaza i izlaza: dva su iz bulevara Vojvode Bojovića, jedan je sa kružnog toka i predviđen je pre svega za autobuse i dostavna vozila (pri povećanoj frekvenciji i za sva ostala vozila) i jedan izlaz na Karađorđevu ulicu. U garaži je predviđen prostor za kamione i dostavna vozila za snabdevanje objekta. Iz garažnog prostora omogućena je direktna, jednostavna i laka veza sa prizemljem i spratom objekta pomoću stepeništa i liftova , kao i sa parkovsko-pešačkom krovnim ravnima. U delu atrijuma i u delu spiralne kolske rampe omogućeno je delimično prirodno osvetlenje i ventilacija objekta. Projektujući ovu garažu vodilo se računa o dovoljnom broju pešačkih komunikacija kako u pogledu što bolje povezanosti sa objektom tako i u pogledu sigunosti pogotovo u slučaju požara.

Dispoziciono rešenje sa vezama unutar prostora i van njega

Novoprojektovani objekat je u osnovi izdužen u pravcu sever-jug. Njegova glavna fasada je orjentisana na reku Savu na zapadnoj strani sa kojeg se nalazi i jedan od dva ulaza u lobi. U ovom delu nalaze se pretežno ugostiteljski sadržaji u vidu restorana i kafeterija. Ovaj potez predstavlja neku vrstu ponavljanja Beton hale, odnosno «Beton halu 2» kako u oblikovnom tako i u funkcionalnom smislu. Veza sa Beton halom se ostvaruje sa tri stepeništa koja prosecaju postojeću ploču Beton hale, od kojih je jedno smešteno u centru, a dva na krajevima sa severne i južne strane. Glavna komunikacija je rampa sa južne strane koja je dovoljne širine da se preko nje odvija i nesmetan saobraćaj turističkog vozića. Sa ove strane nalazi se i tramvajsko stajalište, kao jedna od dve travajske veze kojima se povezuje ovaj kopleks sa ostalim delovima grada.

Lobi se nalazi u centru objekta i ima ulaze sa južne i istočne strane sa platoa Beton hale i Bulevara Vojvode Bojovića. Iz prostora lobija u kom se nalaze informacioni pult, loundž, garderoba i kafeterija, ulazi se u glavni izložbeni prostor, koji ima visinu dve etaže i smešten je na severnoj strani. Koriseći veliku visinu koja je data u centralnom izložbenom prostoru sa istočne strane smešten je prostor depo za eksponate. Nad depom se na drugoj eteži nalazi prostor za povremene postavke koji je sa njim povezan stepeništem i liftom. Glavni izložbeni prostor je sa manjim izložbenim prostoraom povezan kosom rampom. Po potrebi se ova dva prostora mogu objediniti za velike izložbene postavke jer sem funcionalne veze, povezani su vizuelno jer manji izložbeni prostor ustvari predstavlj neku vrstu «galerije» velike izložbene sale. Ova dva izložbena prostora mogu funkcionisati i kao dve nezavisne celine, jer se u manji izložbeni prostor može ući i sa nivoa sprata. Oba izložbena prostota svetlost dobijaju sa krova i severa, što je povoljnost za izložbene prostore, a ujedno se pruža i vizura na padinu Kalemegdan gde se nalazi arheološko nalazište.

Iz prostora lobija se ulazi sa južne strane u atrijum u kome se nalazi fontana sa staklenim podom za prirodno osvetlenje garaže. Oko atrijuma se na nivou prizemlja nalaze lokali trgovčke namene – butici. Pomoću stepeništa i liftova prostor lobija je povezan i sa spratom na kojem se sem pomenutog manjeg izložbenog prostora nalazi i konferenciska sala, kancelariski prostor za administraciju i održavanje objekta Ovaj nivo objekta povezan je kosim pešačkim rampama sa prostorom zelenih krovnih površina.

Generalni koncept arhitektonskog dizajna

Osnovne odlike ovako kocipranog prostora je da su svi njegovi sadržaji iz svih pozicija u objektu i van njega lako dostupni svim posetiocima. Nastojao se stvoriti utisak protočnosti i fluktuacije, kako u funcionalnom tako i u oblikovnom smislu. Nekada se stiče utisak da nema jasnih podela na spoljašnji i unutrašnji prostor jer su skomunikacije učestale, različitih vrsta, a fiziča odvojenost jednih prostora od drugih ili spoljšnjih prostora od unutrašnjosti objekta je ostvarena transparentnim pregradama. Ovakav pristup se sam po sebi nametnuo iz osnovne postavke projektnog zadatka, pristupu po kome se prostor tretira kao sastavni deo nasleđenog prirodnog i fizičkog okruženja utapajući se u njega. Tako je i oblikovnost istovremeno proizišla i iz funcije i iz zadatih jednostavnih linernih formi kosih parkovko-pešakih rampi koje su ujedno krovne ravni objekta. Preplitanje elemenata funkcije oblikovnosti i okruženja, objekat je vidljiv na nivou siluete ili usecanja transparentnih površina u produžetak Kalemegdana čime se posiže da ovaj nenemtljivi objekat postane satavni deo okruženja i kao da je tu oduvek na tom mestu.

Konstrukcija, faznost gradnje i materijalizacija objekta

Konstruktivni sistem celog kopleksa može se podeliti u dve osnovne celine: konstruktivni sistem objekta i konstruktivni sistem tramvajskog mosta – spirale.

Kostruktivni sistem objekta predstavlja armirano-betoski skeletni sistem koga čine:

Armirano-betonska kontra-ploča kao temelj otporan na agresivne podzemne vode i dovoljne nosivosti i izdržljivosti na seizmiče uslove osme seizmičke zone u kojoj se objekat projetuje.

Verikalni nosči su pretežno armirano-betonski stubovi dok su manjim delom armirano-betonska platna kao i sepenišni i liftovski armirano-betonski prostori koji služe kao horizontalno ukrućenje na eventualna seizmička pomeranja.

Horizonontalna međuspratna kostrukcija sastoji se od armirano-betoskih greda i prednapregnutih armirano-betoskih ploča. Krovna kostrukcija se sastoji od kosih prednapregnutih armirano-betoskih ploča sa manjim padovima, koji sa odgovarajućom hidroizolacijom i slojevima daju mogućnost formiranja krovnih zelenih terasa.

Drugi nezavisni kostruktivni sistem predstavlja tramvaski most-spirala. Temeljenje ovakog sistema je pomoću temelja samaca na koji se oslanjaju stubovi različitih visina preseka i oblika.

Osnovu kostruktivnog sistema tramvajskog mosta-spirale čini zavojita kontinualna ploča širine 7 metara, koja se rari od prednapregnutih betonskih profila. Ova kontinualna ploča predstavlja neku vrstu vijadukta.

Ovakav način razdvajanja konstruktivnih sistema glavnog objekta i tramvaske kostrukcije omogućava i faznost u gradnji objekta.
Moguće je u prvoj fazi izvršiti radove na iskopu glavnog objekta i formirati garažu do niva krova sadašnje Beton hale.

U drugoj fazi se može izgraditi tramvajski most-spirala, koji se može izvodi tako da se postojeći režim tramvajskog sobraćaja ne prekida sve do faze kada se novi pravac i tramvaska spiralna rampa ne stave u fukciju, tada se stara tramvajcka saobraćajnica ukida i otvara se mogućnost za treću fazu izgradnje kompleksa Vodene beton hale.

Treća faza sastoji se od nadzemnih etaža glavnog objekta sa kosim krovno-parkovskom komunikacijom koja svoje ishodište ima na obronku kalemegdanske padine.

Osnovni materijali koji se primenjuju su pored navaedenih armiranih betona i termoizolojuća stakla za ispunu fasadnih otvora, laki pregradni zidovi unutar objekta i zelene površine na krovnim ravnima sa odgovarajućim slojevima. Unutar objekta je popločanje od graninitnih protivkliznih ploča, a slopljšnje komunikacione povšine su od štampanog betona sa dodatkom kvarcnog peska kao protiv kliznog sloja.

Arhitekte: Aleksandar Keković, Marjan Petrović, Bojan Stojanović, Milan Stevanović, Srđan Sakan
Lokacija: Beograd, Srbija
Godina: 2011
.