Napisao: Maja Markovic

Ogist Pere (Auguste Perret) rodjen je u Briselu, Belgija 1874. godine, a umro je u Parizu, francuska 1954.godine.

Kao neo-klasicista sa naglasenim senzibilitetom za moderne tehnoloske zahteve, pripadao je tzv. tradiciji koja se proteze od Henebrique do de Baudot - a i gajio je znacajne promene u metodima koriscenjem armirano betonske konstrukcije. Pereov doprinos je oznacen kao krajnja tacka ranije tradicije i kao pocetak jedne nove tradicije. U svojoj aktivnoj karijeri koja obuhvata raspon od skoro 50 godina, radio je kao arhitekta ugovarac i znacajna je njegova uloga kao ucitelja. Za to vreme razvio je formalni jezik arhitekture koji je bez obzira na sve svoje razlicitosti zadrzao jaku kohezivnost. To je karakteristicno i za ravnopravno koriscenje kako i za uvodjenje inovacija konstruktivnih formi kao i za vernost tradicionalnim obrascima formi. Oseca se uticaj Guadet-ovih kompozicionih ucenja, kao i konstruktivne teorije Choisy-evih. Svi ti uticaji su lako otkriveni u njegovim radovima, a uvodjenjem novog tehnoloskog konteksta odrzana je ta tzv. tradicija.
Stambena zgrada na Rue Franklin-u u Parizu izgradjena u periodu od 1902. do 1905. godine je bila njegovalaa prva znacajnija gradjevina posto je napustio skolu Ecole de Beaux Arts i usao u projektovanja porodicnih zgrada iznenadjenja.Ova zgrada koja je u osnovnom planu prokrcila put Le Korbizjeovim gradjevinama slobodnog plana, velica u svom fasadnom izgledu mogucnost arhitektonske obnove kroz upotrebu armirano betonskog strukturnog skeleta koji je veoma naglasen i eksploatisan iskljucivo za spoljne efekte. Zidovi, rastvoreni u ornamentalne povrsine, demonstriraju jasno ovu razliku izmedju rama i ispune. Ornamentika izvedena od Ar Nuvoa pruza panelima ispune izvesnu dekorativnu snagu.

Pereov sledeci rad, garaza na Rue de Ponthie-u, je malo manje zavisna od dekorativnih efekata. Ovde je struktura fasade smanjena na jaci geometrijski aranzman, inovativna svesnost materijala je pomesana sa ritmickim smislom za forme. Samo portal i prostrani prozor iznad njega su tretirani dekorativno.

Pored kontrasta, u pozoristu Theatre des Champs Elysees u Parizu iz perioda od 1911. do 1913. originalno planiranom od Henry Van de Velde-a strukturne komponente nisu jasno artikulisane i geometrija je primenjena kao znacenje da evocira klasicni idiom. Pretpostavke za radove pre prvog svetskog rata su uglavnom bile dve. Prva je bila, dici armirano betonski skelet na cisti plan arhitekture, a druga adaptirati beaux arts estetiku ka novim principima kompozicije rama i ispune.

Crkva Notre Dame u Le Raincy-u pored Pariza iz perioda 1922. do 1923. godine izgleda kao da je u kontradikciji sa ovim. Spoljni zidovi kombinovani od prefabrikovanih komponenata, obavijaju enterijer sa transparentnom mrezom koja zajedno sa vertikalnim naglaskom sa na potporne elemente, podseca na gotske katedrale.

Pereovi posleratni radovi nose svedocanstvo teznje jednostavnosti i jasnoce, takodje ocito je i stremljenje ka neoklasicistickim tendencijama Theatre des Champs Elysees. Tipicno za miran i elegantan stil tih godina su i konkursi i takmicenja za projekat Palate Lige Naroda u Zenevi iz 1927.godine i za Palatu Sovjeta u Moskvi iz 1931.godine isto kao i Hotel du Mobilier National iz 1934.godine kao i muzej Musee des Travaux Publics iz 1937 u Parizu. Pereov najvazniji rad posle 2. svetskog rata, bio je rekonstrukcija Le Havre (1945-54), primer modela neoklasicistickog urbanog planiranja u XX veku.