ZAÅ TO JE DESET ASISTENATA ARHITEKTONSKOG FAKULTETA DALO OTKAZ?
Nedavna dešavanja na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta Crne Gore navela su nas da se zapitamo da li je danas u Crnoj Gori moguće ostvariti neku promjenu u atmosferi dijaloga i meč‘usobnog uvažavanja? Da li su još jednom potvrč‘eni pesimistički stavovi da je tako nešto gotovo nemoguće? Naročito zabrinjava činjenica što se radi o akademskoj sredini, gdje bi nivo komunikacije u rješavanju problema, neizostavno morao da bude uzor demokratičnosti. Nažalost, ništa od toga!
Naime, riječ je o sporu izmeč‘u dekana fakulteta, Doc. dr Gorana Radovića i gotovo čitavog asistentskog kadra, koji je nastao nakon izuzetno lošeg tretmana veoma bitnih pitanja u radu i organizaciji visokoškolske ustanove. Odsustvo želje za dijalogom u trenutku kada je razgovor bio jedino moguće sredstvo za rješavanje problema, urušilo je dvomjesečno strpljenje saradnika u očekivanju da je do rješenja moguće doći u okviru Univerziteta. Zapravo, navelo je 10 priznatih mladih pedagoga - asistenata i afirmisanih arhitekata na čin podnošenja ostavki.
Dekan smatra da problema uopšte nema i da svako može biti zamijenjen. To bi se možda moglo prihvatiti kada bi se radilo o jednom, dva, ili nekoliko stručnih lica. Meč‘utim, riječ je o deset saradnika - asistenata koji su bili angažovani na Arhitektonskom fakultetu od njegovog osnivanja. Proteklih godina radili smo sa velikim entuzijazmom i pregnućima, sa dvostrukom ili trostrukom normom časova i istovremeno bili angažovani u brojnim vannastavnim aktivnostima. Najbitniji motiv svih nas, permanentno je bio uspostavljanje kvalitetne visokoškolske ustanove i stvaranje najboljih mogućih uslova za studiranje. Nosili smo se i sa nedostatkom uslova za usavršavanje, adekvatnog prostora za rad, projektovali i sarač‘ivali, vršili nadzor nad izgradnjom nove zgrade fakulteta i radili kao savjesni pedagozi, što mogu potvrditi naši predmetni profesori i studenti.
U pravim institucijama, ovo su bitni elementi, koji se vrednuju i koji su osnovni supstrat ustanove koja se tek uspostavlja. Meč‘utim, rukovodstvo fakulteta, zapravo dekan Doc dr Goran Radović se na to ne osvrće. On konstatuje da neke stvari u ustanovi ne funkcionišu, i umjesto da ih sistemski rješava, on vješto izbjegava dijalog i "jedine krivce" nalazi u asistentima, optužujući ih da zbog privatnog angažovanja u stručnoj praksi nedovoljno partcipiraju u radu arhitektonskog biroa ustanove. Takoč‘e, prema mišljenju gospodina Radovića koji je, spomenimo, doktorirao u petoj deceniji, neki asistenti moraju da odu, jer ne izvršavaju servilno svoje obaveze na fakultetu.
U kontekstu iznesenih problema, postavljaju se mnogobrojna pitanja na koja treba naći odgovore:
- Da li smo, s obzirom na višestruku normu časova, brojne vannastavne aktivnosti i nedostatak mentorstva na fakultetu, objektivno imali uslova za usavršavanje?
- Da li smo morali da radimo privatne poslove da bismo plaćali školarine i putovanja u druge centre u kojima pohač‘amo poslijediplomske studije?
- Da li smo u tome imali minimum podrške dekana, a da i ne govorimo o nekoj osmišljenijoj kadrovskoj politici fakulteta, koja bi saradnicima - asistentima olakšala put do sticanja akademskih zvanja?
- Zašto dekan naprasno i bez obrazloženja daje otkaz asistentu, magistru nauka uprkos pozitivnom mišljenju Naučno nastavnog vijeća, profesora i studenata, a uprkos nedostatku nastavnih kadrova na fakultetu?
- Da li se uvažavaju naše stručne reference, kao što je to propisano Zakonom o visokom obrazovanju za arhitektonske i umjetničke visokoobrazovne ustanove, a koje svi pojedinačno, u desetak godina rada u struci, imamo mnogo više nego naš dekan?
- Da li je zakonito, ispravno i moralno da naš dekan, samo zbog toga što je rukovodilac ustanove, potpisuje autorstvo nad svim projektima, a koje je uradio biro Arhitektonskog fakulteta, zapravo mi asistenti?
- Po kom pravilniku i na koji način se vrednuje naš rad u vannastavnoj djelatnosti fakulteta i na koji način se vrši raspodjela sredstava?
- Zašto je dekan zabranio studentima fakulteta da učestvuju na otvorenim arhitektonskim konkursima, da li zbog povriječ‘ene sujete što su ga studenti daleko nadmašili na jednom takvom konkursu?
- Zašto se svake godine prijemni ispit na odreč‘eni način relativizuje, obesmišljava i praktično ukida? Zašto se moraju primiti gotovo svi prijavljeni kandidati, kada se zna da škola, niti prostorno, niti kadrovski, tako ne može normalno funkcionisati? Da li se to može desiti u veoma sličnim ustanovama, kao što su Fakultet likovnih, dramskih, ili muzičkih umjetnosti?
- Å to na kraju o nama misle i mogu da kažu naši predmetni profesori i studenti?
Iako su navedeni problemi veoma krupni i bitni, a umnožili su se tokom više godina rada, imali smo najbolju namjeru da ih zajedno rješavamo u okviru fakulteta. Meč‘utim, umjesto da dekan uvaži stavove asistenata i profesora, meritornih stručnjaka, on razgovor izbjegava, a sastanke Naučno nastavnog vijeća samovoljno i naprasno prekida da se ne zaključi nešto nepovoljno po njega. Dekanov "spasonosni plan" je da u nastavnoj godini koja se bliži kraju, asistente zamjeni nekim novim saradnicima, iz nekih drugih univerzitetskih sredina...
U tom intervalu, dobili smo uvjeravanja rektora Univerziteta, gospodina Prof. dr Ljubiše Stankovića, da će se pronaći rješenje na dobrobit svih, meč‘utim, to se nije dogodilo. Sastanak proširenog Nastavnog vijeća na kojem smo željeli da o problemima razgovaramo sa rektorom i prorektorom za nastavu, izbjegnut je i nije održan. Nažalost, desilo se samo rezignirano ćutanje i nevoljna konstatacija "da se tu više ništa ne može uraditi". Našli smo se na na samom kraju. Podnijeli smo ostavke na mjesto saradnika u nastavi na Arhitektonskom fakultetu, kao čin nepristajanja da pripadamo obrazovnom sistemu koji vodi i predstavlja Doc dr Goran Radović.
Ovim putem obavještavamo javnost o apsolutno neshvatljivom i potpuno apsurdnom dogač‘anju na Arhitektonskom fakultetu i Univerzitetu Crne Gore. Kao uveliko izgrač‘eni stručnjaci, naći ćemo svakako način da i dalje pozitivno djelujemo na prostoru Crne Gore, ili kao pojedinci ili u okviru radnih timova.
Na kraju, želimo da naglasimo da naša reakcija na univerzitetu i fakultetu, ovo obraćanje javnosti, kao i naše moguće buduće akcije, nijesu ni na koji način motivisani politički i ne želimo da ih bilo ko u tu svrhu zloupotrijebi. Djelujemo kao grupa slobodnomislećih grač‘ana koja se bori za poštovanje ljudskih prava i stručnih principa, jer želi kvalitetno arhitektonsko obrazovanje u Crnoj Gori.
Deset (bivših) asistenata / saradnika u nastavi / Arhitektonskog fakulteta u Podgorici:
Mirko ŽIŽIč†, Uranela RADOVANIč†, Branislav GREGOVIč†, Mr Zorica TOMANOVIč†, Nebojša ADŽIč†, Nikodin ŽIŽIč†, Mr Sonja RADOVIč† JELOVAC, Srč‘an TADIč†, Miljan JOKOVIč† i Nikola BULAJIč†.